Josipa Lisac
Živim, živim, uživam.
Boja kose
01o drugačijem
…jer tamo nema nikoga
Ako vidim da jako puno ljudi ide istim putem i odjednom većina njih skrene lijevo, poželim skrenuti desno. Da vidim kako je tamo. Jer tamo nema nikoga.
Netko izuzetno igra na sigurno, boji se promjena, boji se riskirati.
A zamislite – život je rizik!
Meni je to sve jako jednostavno. Nikad nemoj napraviti nešto što je već netko drugi napravio. Nikada nisam slušala nekoga da bih ga imitirala. Ne želim imitirati, želim biti svoja. Jer, teško je naći sebe.
Bila sam djevojka koja je imala svoj svijet, kao i svi mladi. Samo što sam imala sreću da mogu otvoriti vrata, prozore, izaći u svijet i pokazati ono što nosim. Mnogima se to jako, jako sviđalo. Mnogima nije.
Nikad se nisam željela uspoređivati. Uvijek sam se uspoređivala sa sobom. Uvijek bježiš ka drugome, upireš prstom u druge, drugi ti je kriv, drugi ti ne valja – a zapravo uopće ne znaš tko si ti. Hajde, upoznaj sebe! Jesi li možda i ti drugačiji? Ili se bojiš biti?
02o slobodi
Vlasnica sebe
Imam svoj život, imam svoj odabir. Vlasnica sam sebe. Želim izabrati, želim napraviti tako – po svome. Pitam se: zašto idu svi tamo? To što ne želim ići tamo gdje i svi, vjerojatno je bunt. Neka bude bunt.
U kući sam svoja. Slušam glazbu, najviše jazz, pogledam si neki film. Naučila sam na život u karanteni, dva puta godišnje, zbog breze i ambrozije, i ništa mi ne nedostaje.
Biti sam sa sobom je predivno.
Još kao mlada djevojka znala sam da će moj svijet biti neizvjestan, pun ljepote i muzike, ali i taštine i zlobe. I da je u svemu tome najvažnije pronaći mir u sebi. Pronašla sam ga. To je najteže, ali i najvažnije.
Imam i ja trenutke kad mi se prišuljaju zle misli i rane me. A onda se sjetim nečeg duhovitog, nečeg ludog što mi je Karlo rekao, napravio… Nasmijem se i idem dalje.
Nikad nisam požalila zbog svojih odluka. Kod mene nikada nije bilo kalkulacije ni računice. Uvijek sam znala što jesam i što nosim u sebi.
03o stilu
Samo se treba usuditi
Svojim odjevnim stilom progovaram tko sam. Odjeća progovara tek kad osoba ima svoj stav – tu sve počinje. Bez obzira na to kakav fantastičan komad imaš, on mora biti u skladu s onim što ti je u glavi i u srcu.
S osamnaest godina pjevala sam Što me čini sretnom i htjela sam imati nešto što nitko nije imao. Sve su žene nosile najfinije, tanke najlonke. Na meni – debele crne čarape. Nisam znala da će jednog dana doći čarape od četrdeset, pedeset dena, ali osjećala sam. Sviđala mi se ta slika.
Za Opatiju mi je slikar oslikao haljinu u toplim rembrandtovskim bojama. Bila sam malo razočarana. Premalo ju je oslikao!
Moj stil nije klasičan, više je nepredvidljiv. Ljudi su uvijek iznenađeni, ili pozitivno ili negativno. Nema ravnodušnosti. A da mene pitate, to mi je sve normalno, ništa strašno ni novo.
Samo se treba usuditi.
Jedna mi prijateljica kaže da to nikad ne bi mogla staviti na sebe. Pitam je – zašto?
Ne volim riječ ekscentrična, to mi ide skoro na egzibicionizam. Posebnost je nešto drugo. Uređujem se za sebe. Na kraju je najvažnije sviđam li se samoj sebi, a to je stvar trenutka – kako sebe vidiš i doživljavaš.
04o pozornici
Bina je sveto mjesto
Svaki izlazak na scenu meni je svečanost. Bina je sveto mjesto na koje dolaziš da pokažeš tko si i što si, kako si se formirao kroz godine. Tu se otkrivaš i pokrivaš, donosiš sebe, glazbeno i vizualno. Ne želim nositi nikakve maske. To radim od svoje jedanaeste godine, otkad sam prvi put stupila na binu.
Želim izaći na scenu da vas zaintrigiram, ako vas baš ne oduševim. Neću možda oduševiti sve, ali ću sigurno sve zaintrigirati. To je još jače!
Slika koju pokazuješ, i ona govori o tebi.
Ona je isto tako identitet kao i glazba. U spotovima mi se čini da svi nekako trče gore-dolje. Više volim skakati s glasom.
Mi ni nemamo probe. Smatramo da je koncert naša najveća proba. Slušamo se, gledamo, improviziramo – i svi koji dođu očekuju ta iznenađenja. Naljutili bi se da ih nema! Poslije koncerta točno znam gdje sam imala dva loša tona. Dva! Ljudi me pitaju što me zabrinjava. Takva sam.
Bojim se vjetra. Čuvam glas. Strah me čak i obične lepeze.
Moja politika je glazba. Glazba je univerzalni jezik ljudskih emocija.
05o drugima
Nisam prosječna
Mene ljudi vole, pa me i mrze. Jednom su mi komunikolozi objasnili da pobuđujem i pozitivna i negativna razmišljanja. Pitala sam ih zašto onda nisu pozvali nekoga koga svi vole. Vrlo brzo su odgovorili: takvi su prosječni.
Prosječnost znači da zadovoljavaš masovnost. To se mene ne tiče.
Da napravim nešto da se svima svidi? Pa to je strašno!
Često slušam kako ljudi kažu: divni ste, grozni ste. A gdje je moje mišljenje u svemu tome? Ne može mene dignuti u nebo to što mi se netko divi. Kao dijete sam pjevala u zboru kod Dinka Fia. Bili smo najbolji na svijetu, a opet nije bilo puno pohvala, bilo je primjedbi. Nije bilo mjesta umišljanju. Trebala sam razviti vlastito mišljenje o tome kakva sam.
Slava je najveća vrebajuća zamka. Da svakodnevno gledaš svoje fotografije po portalima i umisliš si svašta? I to postane tvoja hrana? Genijalno!
Moja obitelj imala je malo, a uvijek sam htjela najprije biti, a onda imati.
06o ljubavi
Ljubav je sila
Pogledali smo se i sve je bilo rečeno.
I danas se sjećam tog pogleda. Bili smo dvadeset i četiri sata zajedno i nije nam bilo dosta. Karlo je bio nježniji od mene, suptilniji. Čudesno je u svemu tome da smo mi žene nježniji spol, a zapravo smo snažnije. Tako smo se dobro nadopunjavali.
On je sve nemoguće pretvarao u moguće. Kad je Dnevnik bio gotov, rekao mi je da, ako se to nikome ne svidi, to je rađeno za nas. Stavit ćemo ploču iznad klavira i to je naše.
Ljubav je poštovanje i sloboda. Najljepše je kad je možeš pokazati djelima, kao i sve u životu. Možda je ona kraj tebe, a ti je ne vidiš i ne osjećaš.
Nas dvoje smo krojili naš svijet, a sada ga naprosto sama pronosim. Smrt sam prihvatila, ali nisam se pomirila s njom. Tuga je uvijek tu, ona stanuje u meni i mi se družimo. Ali neću pasti. Ne želim pasti! Karlo mi ne da da padnem.
Ne moramo se vidjeti, dodirnuti, ali možemo se osjećati. To je snaga i sila ogromna.
Ljubav je sila i ona ostaje.
Nemam svoje dijete, tako sam izabrala. Ali imam milijune djece.
07o snazi
Snažna zvijer
Iskreno, nisam ljepotica. Ali interesantna sam žena.
I slaba sam, i nježna, i – snažna zvijer.
Nije bilo lako. Ali zašto bi bilo lako? Treba biti teško da bi se uspjeh isklesao. Život je vječita borba i traži borce. A što je teže, bit ću još jača.
Darovan mi je glas, prekrasna muzikalnost. Ali nama su darovane još neke stvari, samo ih moramo prepoznati: snaga, hrabrost i upornost. Trebamo se pitati – jesmo li hrabri? Možemo li?
Napravljena je velika nepravda onoga časa kad je svijet podijeljen na slabiji i jači spol. Žena je ta koja je snažna, ona je svemoguća. A svaka agresija, sve zlo, dolazi iz slabosti.
08o snovima
Ti moraš sanjariti
I dan danas sanjarim. Bez toga nema.
Ti moraš sanjariti!
Zadržala sam onu djevojku od osamnaest, devetnaest godina koja je sanjarila da se jednog dana nešto lijepo dogodi. Ona se kroz godine nije izgubila. Ona živi u meni.
Meni će netko reći: ti preidealno razmišljaš. Odgovorit ću – da, to je to! Svijet je danas surov, ideali umiru, a ideali su ono bez čega se ne može. Ne mogu si urušiti svoje ideale.
I u mraku katkad nikne divan cvijet. To je ta ogromna nada koju svi tražimo. Nada je vjera.
Život nam je darovan. Izuzetno je složen, težak, i moraš ga se usuditi živjeti. Privilegija života je da postaneš ono što zaista jesi. To je fantastično!
Priželjkujem one koji će doći s nekim buntom. Nema recepta. Svatko mora pronaći sebe, imati sebe.
09o uspjehu
Uspjeh je da postojim
Kroz sve ove godine aplauza nisam doživjela padove, jer nisam letjela kroz euforiju. Netko odjednom postane slavan i onda sve brzo zgasne.
Uspjeh je da postojim.
Ne volim da me zovu diva. Dovoljno je da se kaže Josipa Lisac. Bez lažne veličine – imam svoje ime i prezime, i to otvara vrata. Znam koliko sam talentirana, ali iza mene stoji rad. Imam smireni ego, znam tko sam i kaj sam, i kaj sam napravila. Zato se veselim tuđem uspjehu.
Svaki dan te život propituje. Kao neki rentgen.
Da nije bilo vas koji ste to prvo prepoznali, pa tolerirali, jer je bilo drugačije, pa zavoljeli – priča bi bila drugačija. Mnogi ljudi kroz cijeli život ne dožive odbljesak onoga što daju. Sretna sam što sam tu, što živim, i što su to ljudi prepoznali. Pa zar mogu tražiti više?
Uvijek moram reći hvala. I svaki dan kažem hvala.
Koncerti
Doći ću sa svom tom erupcijom emocija.
-
Najava
Beč
Theater Akzent
Spotovi
Više volim skakati s glasom.
Slušaonica
































